Put nije uvijek bio ravan, niti su odgovori uvijek dolazili na vrijeme. Ipak, upravo u tome leži smisao ove četiri godine - ne u savršenstvu, nego u svemu onome što smo izgradili hodajući kroz nesigurnost. Kada su mi rekli da napišem ovaj govor, u početku nisam znala kako i šta reći. Bila sam puna riječi, ali nisam bila u mogućnosti ih izraziti. Velika je čast govoriti u ime generacije koja je dokazala da se trudom, prijateljstvom i upornošću svaka prepreka može savladati.

Prije svega, zahvalila bih se uvaženom direktoru i kolektivu naše škole. Svi oni zajedno čine jedan od ključnih temelja koji ovu školu čini onim što danas jeste. Mojoj prvoj razrednici, Miji Čevro, koja nas je uvela u ovaj srednjoškolski period i s nama zakoračila u nepoznato, želim se posebno zahvaliti. Naše druženje s njom kao razrednicom je možda bilo kratko, ali časovi i druženja se nikad neće zaboraviti. Posebnu zahvalnost dugujem jednoj osobi, Adeli Marić, našoj razrednici koja je pratila naše odrastanje od šesnaestogodišnjaka do mladih ljudi koji danas završavaju jedno važno životno poglavlje. Kada nas je preuzela, niko nije znao kako će to izgledati, ali bila je uz nas u svakom trenutku - i u lijepim i u teškim danima. Na kraju je sve bilo dobro, sigurno i bolje, nego što smo očekivali. Bila nam je podrška, oslonac, druga majka i prijatelj kojem smo se mogli obratiti za sve.

Svom IV2 želim sve najbolje. Bio je to razred koji je imao posebnu energiju i prisutnost. Ko god bi ušao u našu učionicu osjećao se dobrodošlo, a vjerujem da su profesori uživali radeći s nama. Bilo nas je dvadeset i jedno, potpuno različitih karaktera, ali smo ipak uvijek bili zajedno. Iako smo svi pojedinačno bili različiti, nekako smo se uvijek isticali od drugih razreda. Poseban favorit, to slobodno mogu reći, bili smo profesoru Zagorčiću. Nikada nećemo zaboraviti njegov 8. čas utorkom u drugoj smjeni.

Mojim roditeljima i porodici želim se najviše zahvaliti. Iako se ovaj uspjeh veže za moje ime, on ne bi bio moguć bez njihove podrške i vjere u mene. Bili su uvijek tu i danas ne bih bila osoba koja jesam bez njih. Mojim najboljim prijateljima, koji će se pronaći u ovome - dijelili smo kafe, hodnike , priče i sve ono što se ne upisuje u svjedočanstvo, a pamti se cijeli život.

Voljela bih spomenuti i svoju osnovnu školu, Osnovnu školu Čapljina, te se određenim nastavnicima zahvaliti na predznanju koje sam stekla zahvaljujući njihovom neprestanom radu i zalaganju. Jedan od njih je nastavnik historije i geografije, Suad Tabaković, koji je uvijek bio posvećen svom poslu i uvijek sa zadovoljstvom tumačio gradivo.

Mojoj generaciji želim da poručim da ovo nije kraj - ovo je tek jedan početak. Prije četiri godine nalazili smo se u istoj poziciji. Jedna vrata su nam se zatvorila, dok su nas druga dočekala širom otvorena. Danas svako od nas kreće svojim putem, a budućnost je možda neizvjesnija nego ikada. Ipak, iz ove škole nosimo znanje, iskustvo i vrijednosti koje će nas pratiti gdje god krenuli.

Dobili smo alate za uspjeh - na nama je kako ćemo ih iskoristiti. Sve što smo prošli oblikovalo nas je u osobe koje jesmo danas i u one koje ćemo tek postati. Hvala vam na nezaboravnom iskustvu i nadam se da će nam se putevi nekad ponovo susresti.