Nakon toliko iščekivanja, došli smo do kraja i ovog poglavlja u našim životima. Sada nas očekuje novi početak. Naš put više nije zacrtan, već smo prepušteni da sami odlučujemo o smjeru u kojem nastavljamo.

Uvijek nam se ukazuje na važnost škole i obrazovanja, no uistinu srednjoškolski period nikada ne počinje, niti završava u učionici. Naravno, znanja prenesena su važna i sigurno će pronaći svoju buduću korist. Međutim, čar ovog perioda leži u tom traganju za vlastitim mjestom u svijetu oko nas. Naši sada već izgrađeni interesi, želje i ambicije su ono što nas vodi i olakšava ovaj rastanak sa prošlošću. Takvo nešto nam je sada potrebno, jer sada, umjesto trenutaka, pronalazimo samo uspomene. Umjesto sreće i veselja, samo priče. Umjesto perioda slabosti, iskustvo.

Stoga, iako sam zahvalan na prilici da predstavljam svoju generaciju, smatram da svi imamo jednako vrijednu i jedinstvenu priču. Siguran sam da u većinu njih nisam upotpunosti ni upućen, ali znam da lica ne prikazuju čitavu sliku. Stoga sam ponosan, na kolege iz generacije što se suočavaju s nečim o čemu ne govore, na kolege čiji se neizmjeran trud još nije isplatio, na kolege koje još pronalaze svoje sposobnosti i vrline, kao i na sve što sa mnom ove godine napuštaju školu i stupaju tim korakom dalje u svoju budućnost.

Moja priča, unutar školskih okvira, je već poprilično dokumentovana, međutim prilike i iskustva koje sam stekao van učionica će mi činiti ovaj period neizbrisivim iz sjećanja. Moje zahvale tu će većinom pripasti Srednjoj elektrotehničkoj školi Salih-Salko Ćurić, te se nadam da se tome mogu radovati i budući učenici.

Također, želim zahvaliti svima koji su na bilo koji način obogatili moj put, koliko god taj trenutak bio prolazan, jer vjerujem da su upravo ti kratki trenuci ono što čini život posebnim.

Ovdje pridružujem i profesore, za čije iskustvo i savjete nastojim da se posebno zahvalim, razrednici, Džeko Amiri, prof., na uvijek pristunom osjećaju toplog gostoprimstva, Zagorčić Ameru, prof. i Marić Adeli, prof. na temeljitom stručnom mentorstvu, prof. Đonko Demondu, Nikšić Jasmini, prof. i Čevro Miji prof. na posebnoj podršci i iskazanom povjerenju, te preostalom školskom kolektivu.

Put ispred je dug i nepredvidiv, ali u kojem god pravcu nastavljao, želim da vas prati povjetarac nadahnuća i sreće.

Neka ovu generaciju obilježe, ne nužno uspješni pojedinci, već krasni ljudi.

Aid Mustafić