„Znanje je poput rijeke; što dublje, to tiše teče.“

Došlo je vrijeme da zatvorimo vrata jedne priče koja nas je oblikovala, ali i da hrabro zakoračimo ka novim stranicama koje tek čekaju da budu ispisane.

Zahvaljujem se kolektivu JU Srednje elektrotehničke škole „Salih Salko Ćurić“ na čelu sa direktorom Jasminom Drljevićem koji se svakodnevno trude da ova škola bude jedna od najboljih u kantonu. Hvala svim profesoricama i profesorima koji nam nisu samo prenosili znanje, nego su nas učili kako da budemo pošteni, odgovorni i samostalni ljudi.

Posebnu zahvalnost dugujem našoj razrednici Nermani Gosto, koja nas je pratila korak po korak, bila uz nas i kad to nismo ni primjećivali – podrška koja nikada nije izostala. Hvala i mom odijeljenju IV3 – „Nermaninim pilićima“.

Učionica puna različitih karaktera, pogleda, priča, ali svih ovih godina postali smo nešto više od razreda. Postali smo tim. Bilo je dana kad nismo mogli složno odlučiti ni gdje ćemo sjesti, ali bilo je i onih dana kad smo, uprkos svemu, znali stati jedni uz druge kad je zaista trebalo.

Sjećam se prvog dana nastave kada smo prijateljica i ja kasnile na prvi čas kod profesorice Merime Vele. Ušle smo tiho, lica su bila ozbiljna, u razredu tišina i nervoza. Nismo tada ni slutili da ćemo kroz godine svi zajedno rasti, oblikovati jedni druge i ostati upamćeni ne po ocjenama, već po tome kakvi smo ljudi postali. Profesorici Merimi hvala na svakom strpljivom objašnjenju, i na tome što je matematiku pretvorila u nešto više od brojeva – u prostor učenja, izazova i rasta.

Zahvaljujem se i profesorici Velidi Husić-Špago, koja nas je naučila koliko je znanje važno kad se prenosi s pažnjom i poštovanjem. Profesorici Adeli Marić, koja nam je bila podrška i uzor, i profesoru Ameru Zagorčiću koji nas je motivisao da razmišljamo šire od onoga što je očigledno.

Naravno, hvala i mojim roditeljima. Hvala što ste uvijek vjerovali u mene, bodrili me, pružali sve što je bilo potrebno i što ste bili moje sigurno mjesto. Vaša vjera i ljubav su me vodili kroz sve izazove.

I jedno hvala ide i mojoj najboljoj prijateljici s kojom sam 4 godine dijelila klupu. Sve ove godine bila si uz mene, u smijehu, u stresu pred kontrolne, u onim trenucima kad je sve izgledalo preteško. Dijelile smo toliko toga i neizmjerno sam zahvalna što sam baš s tobom prošla ovo poglavlje života.

Kad sagledam cijeli mozaik tih godina, jasno mi je da je bilo i lijepih i teških trenutaka, ali iznad svega, to su bile godine koje su nas oblikovale.

Danas zatvaramo jedno poglavlje, ali priča se ne završava. Možda idemo različitim putevima, ali nosimo jedni druge u pričama, uspomenama, šalama koje će živjeti još dugo.

Ova škola nije bila samo zgrada i časovi, nego naš drugi dom i mjesto kojem se uvijek možemo vratiti.

Na kraju, želim ostaviti poruku onima koji tek dolaze, novim generacijama koje će sjediti u ovim klupama i šetati ovim hodnicima. Vjerujte u znanje. To je najvrijednije što možete ponijeti sa sobom - ono što vam niko ne može oduzeti. Učite predano, istražujte hrabro, trudite se iskreno. Ne bojte se pogriješiti, jer i u greškama se krije rast. Znanje ima najveću vrijednost onda kada se nesebično dijeli, kada služi zajednici i kada ga nosimo sa ponosom i odgovornošću.

Mi, mladi ljudi, najveće smo blago koje ova zemlja ima. Naša je dužnost da je čuvamo, ne samo riječima, nego znanjem, radom, poštenjem i zalaganjem. Upravo, mi smo, ti koji mogu donijeti promjene koje želimo vidjeti. Trud se uvijek isplati - možda ne odmah, ali u pravom trenutku, sigurno hoće.